|
Ambicije i očekivanja naspram stvarnosti |
|
|
|
|
Srijeda, 23 Ožujak 2005 |
 U veljači 2000. godine priređena je strategija pripreme Europske unije za izazove novog stoljeća, sada već znana Lisabonska agenda. Ciljevi su tada postavljeni visoko: snažniji i brži rast, više boljih poslova i veća socijalna inkluzija. Rezultati, pokazuje današnje vrijeme, nisu niti približno dosegnuli ambicije. Europa nije postigla očekivani rast i razinu inovativnosti, a ako nastavi ovakvim koracima neće se ispuniti niti mali dio lisabonskih ciljeva.
 Stoga je odlučeno redefinirati ciljeve i strateški se usmjeriti na razvoj onih područja koja su se u dosadašnjem vremenskom razdoblju pokazala kao razočarenje. Među tim ciljevima svakako se nalazi i upotreba informacijske i komunikacijske tehnologije. Važnost iste prepoznata je još od 2000. godine ali Unija nije napredovala u tom segmentu kao što je bilo očekivano. Znamo da ICT predstavlja polovicu rasta produktivnosti u suvremenim ekonomijama. Preciznije, investicije u ICT i tehnološki razvoj predstavljale su gotovo 40 posto europskog rasta produktivnosti radne snage tijekom druge polovice 90-tih godina. No, istovremeno predstavljale su nekih 60 posto rasta produktivnosti u SAD. Sva istraživanja ukazuju kako je euro gap produktivnosti naspram SAD-a blisko vezan baš uz upotrebu informacijske i komunikacijske tehnologije. ICT učinkovito potpomaže produkciju visokokvalitetnih proizvoda i usluga podjednako u javnom i privatnom sektoru. Primjerice, procjenjuje se kako će 90 posto svih budućih inovacija u automobilskoj industriji biti potaknuto ICT-om.  Pored toga, ICT je fundamentalna u gotovo svim područjima istraživanja. Posljednja napredovanja u području biotehnologije ili nanotehnologije bila bi nemoguća bez upotrebe ICT-a. Europsko informacijsko društvo u ovom trenutku ulazi u novo razdoblje razvoja. Očekivanja su sve veća na području širokopojasnih bežičnih usluga i u konvergenciji različitih elektroničkih medija i usluga. No, bez obzira na očekivanja i lijepe želje, EU mora priznati da su ambicije jedno, a stvarnost sasvim nešto drugo. Europa mora shvatiti da će se uspjeh svih strategija mjeriti prema najslabijim karikama u lancu, a ne najjačim. Sukladno tome i Lisabonska agenda mjerit će se prema ostvarenim točkama u slabije razvijenim članicama EU, a ne u onima koje predvode u svakom pogledu. Nije dovoljno to što je nedavno Viviane Reding iz Europske komisije tek redefinirala ambicije Europljana dokumentom i2010: The European Commission's new programme to boost competitivness in the ICT sector. Želi li Unija uistinu dosegnuti postavljene ciljeve, morat će početi pisati manje dokumenata i strategija, a više raditi na provedbi istih sa nacionalnim državama članicama obitelji. Pri tome, koncentraciju valja posvetiti onim ekonomijama koje ne mogu pratiti razvijenije predvodnike. Europu bi konačno trebalo interesirati kako da razvije male poput nas. U protivnom, koji je smisao EU? I mi smo dokazali da smo sposobni pisati strategije i gomilati birokratski aparat. Što je onda novo u toj Europi?
Izvor: Meritor Media
 Kopiraj ovaj članak na svoj Web | Pregleda: 664
|
50 najnovijih vijesti 
